Virus

Hodam po kući gore, dole, pa opet gore, pa u krug, pa svlačim posteljine iz jedne, pa druge sobe. Sortiram bijelo i šareno, palim mašinu u nadi da će mi zadovoljstvo koje osjetim kad izvadim čist veš učiniti ovaj pritisak na grudima manje snažnim.

Ali kurac!
Idem po kući gore, dole…
Kao muha, glupavo i bez jasnog cilja.
Umjesto na govno, zaustavim se da uhvatim poneku igračku na podu i sve ih poredam u kutiju, da u njoj spavaju sljedeća četiri mjeseca, tamo negdje do Božića.

Jutros su mi, nakon 58 čarobnih dana, otišli Oski, Nina i Khan.
Ninini i moji rastanci odavno su punoljetni.
Kad nešto ponavljaš 18 godina, logika bi rekla da si naučio lako proći kroz tu radnju.
Ali logika i srce često nemaju ništa zajedničko.

Otišli su mi jutros Oski, Nina i Khan.
Sidro su digli u devet.
Sad je tri popodne. Od suza me boli glava.
Ali lako mi je za nju.
Ne znam šta ću s ovim težinama na prsima.

Moja prijateljica Andrea, također je seniorka u rastancima. Ona sa sinom muža ispraća pa dočekuje na tri mjeseca.
Tako godinama unazad.
Maloprije mi je poslala poruku podrške i razumijevanja.

Piše da je rastanak kao virus, da moraš odbolovat sve simptome, pa kad ga izbaciš iz sebe, život nastavlja teći tamo gdje je stao.

Od njenog su prošla dva tjedna.
Odbolovala je.
Mene moj oporavak čeka.
…

Sedam je sati.
Uskoro će HRT-ov dnevnik koji neću gledat.
Prestala sam hodat po kući i legla u krevet kao pokojnik. Suze mi ulaze u uši. Rovarim po svim iskustvima koja smo zajedno u ova dva mjeseca prošli.

Da je bilo manje lijepo, možda bi i rastanak manje bolio. To mi je zaključak.

Pa onda nek boli, jebemliga.
Proći će i bit će opet.

Kad Deda Mraz donese poklone.