Otočki dnevnici, Korčula ‘23, adio
Dan poslije, na Vrnik je stigao i najbolji tenisač svih vremena.
Nikola često kaže da misli da mu mater više voli tog čovjeka nego brata i njega.
Ne može mater više voljet tuđe od svoga, moj Niko!
…
Na Korčuli sam vidjela i znanu starletu Srbije.
Za razliku od online svijeta, u offline-u ne možemo lijepiti stikere na glave svojih suputnika.
Pa su to bili interesantni prizori.
Uz prvu jutarnju, N. i ja smo nabrajali koji nam još likovi ovdje nedostaju za jedan kvalitetan sitcom. Krojili smo razne scenarije.
Stomak me bolio od smijeha.
Kad sam se prestala smijati, stomak je i dalje bolio.
I tim probadanjem najavljivao da stiže jednomjesečno čišćenje.
Te smo večeri pošli u Centar za kulturu Vele Luke, na predstavu “Ća je život vengo fantažija”.
A istog jutra na izložbu Oliverovih fotografija iz privatnog života.
Ispred jedne na kojoj drži unuka na ramenima sam kvalitetno zasuzila i odmah znala da su mi hormoni danas na ringišpilu.
Navečer sam na predstavi, uz “Oprosti mi pape”, skroz otvorila suzni kanal. Teklo mi je iz očiju k’o iz naših butelja svih prethodnih dana.
Na predstavi saznajemo da je tekst za pjesmu koja me razori svaki put napisao Momčilo Popadić Momo, rođen i odrastao u Blatu na Korčuli.
A tata mu, kažu, iz Pančeva.
Kasnije je Nikola do sitnih sati na internetima iskopavao sve što se o Momi i njegovom radu i odnosu s Runjićem i Oliverom moglo naći.
Za promjenu, te večeri nismo pili nikakvo vino.
…
U zoru je ukrcavanje na trajekt bilo prožeto neizvjesnošću.
Nikola, u horoskopu “plan i program”, predložio je da kartu kupimo dan ranije.
Ja, u horoskopu “kako ćemo-lako ćemo” obeshrabrila sam mu ideju, rekavši da će sigurno biti mjesta.
Pobogu, tko još u rano jutro pola šest želi na trajekt za Split.
Sjedi i uživaj. Sutra ćemo se tim baviti.
Ispostavilo se da na prvi jutarnji trajekt žele mnogi. Toliki broj njih da je bilo upitno hoćemo li na njega moći ugurati svoja četiri točka.
Budio se novi dan, sunce je polako izlazilo, mi smo sjedili u autu, pozicionirani bočno od duge kolone u kojoj su sjedili ljudi sa rezervacijama, koji za razliku od mene, misle malo unaprijed.
Čovik iz Jadrolinije nam je rekao da čekamo, da su šanse da se netko ne pojavi i time oslobodi mjesto za nas, velike.
Nikola začudo nijednom nije rekao “znao sam, rek’o sam ti”.
A ni ja se, za još veće čudo, nisam prekoravala.
Vjerovala sam da ćemo se ukrcati i po planu doći na susret s Ninom, Khanom i Oskijem.
…
Na jedino preostalo slobodno mjesto, posljednje auto koje je ušlo na trajekt bilo je naše. Pišem Nini da smo uspjeli. Ona javlja da su i oni posljednji uskočili na svoj katamaran.
Oni s Visa, mi s Korčule, plovili smo ka Splitu.
…
Pokupili smo ostatak ekipe i uzjahali autocestu, žureći na proslavu tatinog rođendana.
…
Sve je teklo glatko dok na jednoj benzinskoj nisam poderala prednju desnu gumu. S rezervnom smo brzinom kornjače stigli do prvog vulkanizera.
Nakon sat vremena kod njega, s dvije nove gume, nastavili smo put.
Ispostavit će se kasnije da nam je tip uvalio do grla.
Jedna je guma devastirana.
To vam je svaki tren moglo eksplodirati, - govore nam šokirani ljudi u zaustavnoj traci, gledajući silne neke žice koje vire iz gume.
13 sati, ne znam koliko stajanja i dramaturgije kasnije, u dva poslije ponoći, devastirani kao guma, ali svi na broju, zagrlili smo tatu i čestitali mu rođendan.
…
Ovih dana raspakiravam kofere.
U mašinu trpam bijelo, šareno, pa crno.
Spremam se za povratak u grad sa željom da kurcobolja koju mi je Korčula dala, živi sa mnom barem do pola septembra.
…