Otočki dnevnici, Korčula ‘23, nazire se kraj

Da mi je netko pričao da ću doći na nenaseljen otok na kojem će me po silasku s broda dočekati jeleni lopatari, koji ljudima jedu iz ruke štogod ta ruka ponudi, dala bih tom nekom bijelu košuljicu koja se na leđima kopča.

Međutim, dogodilo se.

Ćaća mi je rođen ‘57., a par jelena je s Brijuna na Badiju donesen ‘58.

Zbog tatine godine, ostat će mi taj podatak vazda u memoriji.

Koliko ih se od tog jednog para razmnožilo do danas ne zna se točno. Moj je tata samo dvaput, to sa sigurnošću znamo svi. Nadam se.

Na Badiji je Nikola sebi pod kožom stopala i lijeve ruke ostavio suvenire.

Nekoliko ježevih iglica.

Dok je on skupljao suvenire, ja sam ležala u tišini i gledala dedu koji baca udicu.
Ne meni, božesačuvaj, nego ribama.
Jedna, druga, treća, brzo su se hvatale.

Bit će za marendu, rekla sam mu dok ih je sa udice prebacivao u kantu.

Ja to ne jedem, to moji kod kuće.
Ja samo volim ovo radit.

…

S Badije smo se prebacili na Vrnik.

Kad je N. na osunčanoj stijeni izvadio svoje  potkožne suvenire, otišli smo na ručak u jedino mjesto s ićem i pićem koje Vrnik ima.

Što se mene tiče, ne treba mu nijedno više.

Onomad je tamo svoju guzicu spustila i Beyoncika. Bila je to glavna vijest svih udarnih termina.

Pošip koji sam odabrala popili su u svim dostupnim količinama prethodni gosti, pa je umjesto njega stigla butelja grka.

Grk je također ovdašnja autohtona sorta.

To su mi rekli još prvog dana, oni iz moje “noćne more”.

Za treptaj oka ispraznili smo jednog grka, pa je ubrzo došao i drugi.

Promili u krvi rasli su brzo kao novorođenčad.

Mislila sam da mi se priviđaju poznati likovi kad su se u istom prostoru pojavili i onaj karakterni, jedini golać sa Proizda.

I onaj što je iz plićaka vikao da je jedne godine izgorio.

Ovo su definitivno dani mrmota, moj Niko, rekla sam kroz smijeh i kucnula svojom o njegovu čašu.