BUBREG U PAMUKU

Imala sam devet godina kad sam tri tjedna djetinjstva provela u Klaićevoj.

Mami i tati je doktor, sjećam mu se hladne ruke i bijele klompe kao da ih sad gledam, rekao da imam tumor na bubregu.
U Klaićevoj sam zbog bolova u njemu i završila.

Kristalnije od doktorovih klompi, sjećam se zabrinutosti na licima oba moja stvoritelja.
I mamine iznimno loše “sve je u redu” glume.

Dijagnoza je, ispostavit će se nakon drugog, trećeg, četrdesetog mišljenja, hvalim te bože,  bila pogrešna.
S tim je vijestima i nestala zabrinutost s maminog i tatinog lica.
Ja o dijagnozi nisam znala ništa.
Shvaćala sam samo da mama baš loše glumi da je sve u redu.

Kad sam napustila bolnicu, neprestano me gnjavila da nosim potkošulje i bodije.
Smjela sam ih skinuti samo kad Celzij prijeđe 25. 

Tadašnje mamino inzistiranje kasnije je postala podrazumijevajuća stvar.

Potkošulje i bodije nosim od septembra do maja.
Mogu imati golu nogu, butinu, stopalo, vrat, ali bubrezi moraju biti ušuškani u mekani pamuk kao meso u kupus koje je baba pred praznike u golemim količinama stručno zamotavala.
I tu priče nema!

Kasnije, kad sam odrasla, mama je vazda ponavljala da u svakom trenutku na sebi moram imati lijep veš, u slučaju da me udari auto, završim na hitnoj ili u nekoj sličnoj tragediji.

Ja sam joj uvijek uzvraćala da bi bilo ljepše da je motiv za nošenje lijepog veša spremnost za nepredviđenu situaciju, npr. ugledam tipa, padnem na dupe, dogodi nam se instant klik i malo vremena kasnije nađemo se oko u oko u tom lijepom vešu.

Niti se mama slagala s mojim, niti ja s njenim scenarijem.
Ali smo oko dobrog veša uvijek bile složne.
…

Godinama unazad, za nepredviđenu situaciju (i maminu i moju) spremna sam u
Extreme Intimo basic komadima.

Topovi i gaćice u svim godišnjim dobima, a laserski sječeni bodiji kad zahladi, neizostavan su temelj svakog outfita.

DANAS SE NE MRŠTIM

Botox sam prvi put ubola direkt u mrgudnu boru među obrvama.
Bilo mi je 26.
Svi su govorili prerano je, šta će ti to, tek ti je dvadesetšest, kako ćeš izgledati u tridesetima.

Sretnije, nadam se! - odgovarala sam u sebi.

Možda ga ne bih nabola s friško napunjenih dvadeset i šest, da mi lice nije ostarilo u dvadeset i petoj.
Sjećam se dobro jednog jutra, bio je mart 2016.

U retrovizoru auta, onog maglovitog jutra kad smo išli na ostavinsku raspravu, vidjela sam sebe staklenog pogleda, upalog košćatog lica, s nekim tek rođenim borama oko očiju koje su se spuštale ka dole kao voda na vodopadima, a između obrva dvije novorođene male brazde.

Istog sam dana u kosi pronašla i par prvih sijedih.
Izgledala sam kao mlada starica.

Bilo mi je jasno da starenje nije uvijek nužno povezano s godinama života.
Čovjek od stresa, tuge i jada može ostariti i u dvadesetpetoj.
Ja jesam.

Botox mi je popravio dvije novonastale brazde između obrva i onemogućio da ih produbljujem mršteći se pri pogledu na svaku mamu i kćer koje sam na ulici znala sresti.
Nakon šest mjeseci, čim je popustio, išla sam ga ubosti opet.
I tako godinama unazad odlazim po novu dozu, jednom, dvaput godišnje.

Danas, osam godina kasnije, mrštim se nemjerljivo manje.
Na mame i kćeri više uopće ne.
Ni na nepravedan život, niti od tuge i jada.

Mrštenje mi danas izaziva samo sunce.
Što ga gledam duže, mrštim se više.
A ovog smo se ljeta, oči u oči, gledali cijela tri mjeseca.

Pa sam neki dan otišla osvježiti prošlogodišnji botox.
U centar grada Beograda, u fino uglancanu kliniku doktorice Jelene Glavinić.

…nastavit će se!

CARICA DRAŽICA

U mom djetinjstvu nije postojao koncept božićnih poklona ispod bora koje kroz dimnjak, dok svi spavamo, u kuću unosi Djed Mraz.
Poklone je donosio sveti Nikola, stavljao ih je u čizmicu početkom decembra.
Djeda Mraza smo gledali samo na TV ekranu u američkim božićnim filmovima.
I jednom u kući, kad nam ga je tetka odlučila dovesti na obiteljski ručak.
Plan joj je doživio fijasko.
S vrata smo shvatili da je Djed Mraz zapravo njen komšija Pero.

Svijet se mijenja, amerikanizacija širi, pa smo kroz godine usvojili koncept božićnog poklanjanja. Sarma i mesić na stolu postali su podrazumijevani, a ti silni pokloni neka obavezna novotarija.

Pred prošli Božić napravila sam listu poklona koje trebam kupiti za svakog člana obitelji.
Samo je pokraj Nininog imena ostalo prazno polje. Nazvala sam ju i pitala šta joj treba.
Da ne mozgam i ne griješim, htjela sam kupiti korisnu stvar.
Kaže Nina tada da joj trebaju basic bijele i crne majice.
Gospode bože, Nina, pa to si kupi sama, rekla sam i nastavila mentalno verglati.

Jedne večeri nakon nekoliko dana bezuspješnog promišljanja, algoritam mi je poslao rješenje. U beskrajnim zimskim skrolanjima po bespućima interneta ugledala sam igračku. Ime joj je LELO.

Časa časila nisam, nekoliko klikova kasnije, u košarici su se našle dvije.
Jedna za Ninu, a jedna i za mene!
Ideja je bila da obje imamo igračkicu koja će nam pružati razbibrigu u stresnim danima i biti alat za brz i lak put do susreta s rajskim anđelima.
Oduševljena poklonom koji stiže, nazvala sam Ninu i pokvarila iznenađenje vrišteći u slušalicu “Lelo, naručila sam ti Leloooo!”

…

Za Božić smo se svi skupili.
Došlo je vrijeme za otvaranje fino zapakiranih poklona.
Nina je rekla da će svoj otvoriti kasnije, šaptajući mi - neću da tata gleda šta otvaram.

Tata bi mislio da je to toplomjer, moja Nina.
Onaj što se stavlja u uho, rekla sam joj dok je kutiju nosila u drugu sobu.

Ja sam se sa svojom igračkom igrala često.
Svaki slobodan samački trenutak tog božićnog odmora išla sam na randevu s vrhovnim užitkom. On nikad nije kasnio.
Nalazili smo se lako, nerijetko za svega tridesetak sekundi.

Nina je svoj randevu s tim uzvišenim osjećajem ostavila za kasnije.
Neću ništa dok sam tu, kad se vratim u svoj život, onda ću - govorila je svakodnevno dok sam ju gnjavila da se ide poigrati.

Kad se u svoj život vratila, nazvala me i jako zahvalila.
Drago mi je, sekana moja, jako mi je drago! - rekla sam.

…

Ugodu koju pruža stimulacija klitorisa otkrila sam još u djetinjstvu.

Onomad kad mi je mama kupila crveni bicikl. Nisam htjela mali ružičasti koji je ona predlagala. Inzistirala sam na jednom koji je bio za odrasliju djecu. Dok ga nisu spustili, sjedalo mu je bilo postavljeno visoko. Vozila sam ga pokušavajući nogama dohvatiti pedale, pa sam se naginjala na to visoko sjedalo desno lijevo, gore dole i u toj radnji osjećala vrlo ugodne senzacije.

Ne sjećam se točno, mislim da mi je bilo desetak godina.

Kasnije sam saznala i šta je zapravo masturbacija, a potom otkrila i partnerski sex.
Mnogi muškarci s kojima sam dijelila postelju nisu imali nikakvu ideju o važnosti klitorisa.
Jurili su samo da se uparkiraju, potpuno ignorirajući univerzalnu istinu o važnosti puta, a ne cilja. Kao i činjenicu da žensko zadovoljstvo leži na tom čarobnom mjestu koje Hrvati lijepo zovu dražica.

Još u antičko doba, Aristotel je bio zaintrigiran ženskim spolnim organom, pa su nakon njega i brojni znanstvenici dokazivali značaj i ulogu klitorisa u ženskom spolnom životu.

Klitoris je iznimno važan dio ženskog spolnog organa.
Najvažniji, rekla bih i ja i sve moje žene s kojima o njemu nerijetko pričam.
Vjerujem da bi se složile i one s kojima ne pričam.
Prožet je živčanim završetcima koji su u brojčanom smislu brojniji skoro duplo nego na muškom penisu.
A značajan broj vlasnika penisa mu, nažalost, ne posvećuje skoro pa nikakvu pažnju.
(Isprike onima koji ga znaju locirati!)

Zato Lelo, sveta igračka ne čini taj grijeh.

Sonični valovi Lelo SONA Cruise uređaja stimuliraju cijeli klitoris. Baš cijeli!
Njegovi valovi prodiru duboko, čak i u unutarnju strukturu dražice.
S njim nema nespretnih pokreta, važno mu je tvoje, a ne njegovo zadovoljstvo.
I spreman je raditi kolikogod je potrebno dok se ne susretneš s rajskim anđelima.

Nosim ga na svako, pa i na najkraće putovanje.
U mom koferu, važan je predmet koliko i četkica za zube.

…

KOD BOGA DIONIZA

02.10.2022.

Bila je nedjelja.
Na uranak smo N. i ja pošli kod boga Dioniza.
Oboje u njega vjerujemo.
N. je vozio i neprestano purnjao onaj Glo.
Ja sam govorila - fuj kako možeš odmah ujutro tako na suho, bez kave, bez ikakve tekućine, muka mi je kad to gledam!
On je uzvraćao sa - e pa ti si me na ovo navukla!

Klasika, uvijek isti narativ.

Došli smo tamo kod Aranđelovca.
Lokacija vinarija Tarpoš. Meni se smililo čim sam vidjela brda i vinograde. Sijalo je sunce.

Dobro jutro! Dobro jutro!
Pozdravili smo domaćine, uzeli mapu, čuli neke tehničke informacije, pa prije kretanja sjeli popiti kavu.
Gledam ljude oko nas, svi prespremni.
Full oprema na njima. To su cipele za hiking, na leđima ruksaci, vjetrovke jakne, šilterice na glavama.

Pogledam sebe, a ja navukla “Jugoslovenku” i spremila dvoje naočale u torbicu, jer na uranak nisam mogla odlučiti koje bih taj dan nosila. Na nogama mi patike i neke hlače iz knitwear kategorije.
Umjesto ruksaka na leđima, imala sam samo sjećanje na školske dane kad sam ga nosila.

Dobili smo informacije o ruti i pošli u akciju. 

Znala sam da smo došli na hiking i da poslije njega slijedi ručak i vino i degustacija, vinska školica i žur… Gušti, da pojednostavim!

Ali je u mojoj glavi taj hiking bio pičkin dim. Pinka, mrvica uloženog vremena. 

Rekli su i da na našoj hike ruti imamo dvije postaje sa okrijepom.
Sa vinom, pršutom i sirom, orašastim plodovima, kavom, sladoledom.

Računala sam da prepišaš od jedne do druge.
Međutim, računanje mi nikad nije išlo.

Put do prve postaje bio je jednostavan.

Puno smo se kretali kroz naseljene dijelove.
Bilo mi je zabavno da zavirujem u dvorišta, pa namaštavam priče o obiteljima koje tu žive.

Na jednom sam balkonu vidjela deke koje se zrače.
Tako je i moja baba vikendom iznosila jastuke pune perja.

I perine, tako je te pokrivače zvala.

Nikad nisam voljela spavati pod njima.
Bile su teške i gušile su me kao prvi momak. Inače, škorpija u horoskopu.

U nekom dvorištu bile su dvije velike saksije.
Jedna obojana u srpsku, druga u rusku zastavu. A na jednoj su ogradi još stajale svadbene mašne. Izblijedile, ali valjda kao dokaz da se u toj kući netko skrasio.
Nekim je kućama to golemi uspjeh.
Govorila sam Niki da mislim da stoje od ‘98.
On o njima nije mislio. Samo je hodao.

Stigli smo do prve postaje. Okrijepili se, dupe stavili na travu, malo pogledali u sunce.
Sijalo je jače nego kad smo došli. 
I uglavnom smo sinkronizirano tihovali.

Progovorili smo kad smo se složili da je vrijeme da krenemo dalje.

Od prve do druge postaje znoj mi je s vrata kralježnicom išao do trtice.
A kroz šumu, granje, šiblje i uzbrdicu išla sam ja. Nije bilo pičkinog dima koji sam zamišljala.

U jednom trenutku shvatim da mi treba gorivo, pa u uši nabodem slušalice i odlučim početi s Ninom Simone. Ain’t got no, I got life!
Ona me inače dobro vozi.
Nina moja dobra nije drugi stih opjevala, a već sam ju smaknula i znala da za prolazak kroz tu zajebanu šumu treba nešto što vozi kao Lauda McLarena u Monaku ‘84.

Dva poteza prstom po ekranu  i u uši je došla moja guilty pleasure numera.
Montenegro, Monte Carlo.

Penjem se šumom uzbrdo, šiba mi iz slušalica Tina Ivanović.
Neki ljudi, također štovatelji Dioniza boga, prolaze pokraj mene, da ne kažem, obilaze me, ja mislim, glupo mi malo da mi Tinu čuju iz ušiju, ali onda mislim, jebe mi se, meni treba boost ili do druge postaje neću stići.

Što je Rockyju Balboi Eye of the tiger, to je meni Ivanović Tina - Montenegro Monte Carlo!

Na drugoj postaji nabola sam na čačkalicu pršuta i sira i pitala se koliko još moramo hodati do konkretnog ručka, stolice i butelje.
Nekoliko minuta odmora kasnije, krenuli smo pobjediti i posljednji komad puta.
Nas dvoje i pridružio nam se neki pas.
Išli smo kroz polja i kukuruze.
Pas se nije odvajao od nas.
Stigli smo do baby vinograda, pa vidjeli da se ruta može malo zajebati ako se spustimo kroz njih. Nikola poštenjačina nije htio.
A ja nisam htjela varat sama.
Okružili smo pošteno, pa vidjeli ostatak štovatelja Dioniza kako idu prečicom kroz vinograd.

Kažem Niki - evo pametni ljudi. On ponavlja - ali mi nismo varali.

Sa trncima u stopalima i klecajućim koljenima stigli smo u vinariju.
Sjeli, ručali, nazdravili.
Sunce je i dalje grijalo.
Kasnije smo sa čašom u ruci pod hrastom ležali na ćebićima, dok smo slušali o tlu, klimi i Tarpoš sortama. Sunce je grijalo sve manje.
Iza vinograda je zašlo dok su DJ braća vrtila mjuz koji smanjuje napetost u kukovima i uklanja krutost iz stava. Sve je bilo mekano.
Doma smo se vratili taman u vrijeme za krevet.
Pred san sam pogledala koliko mi je aplikacija koraka izbrojala.
Bilo ih je preko 20 hiljada.
DVADESET DVIJE HILJADE, točnije.

Da mi je netko nekad rekao da ću do vina hodati cca 15km, dala bih mu košuljicu koja se na leđima kopča.

A vidi me sad, jedva čekam sve isto opet.

27.05.2023.

Bila je subota.
Pošli smo kod boga Dioniza. Drugi put.
Nikola je opet purnjao Glo.
Nisam mu rekla da je odvratno što puše to na suho i na uranak u autu.
Čitala sam naglas “Ponekad se probudiš u Beogradu” knjigu.
Kupila sam ju jedne srijede kad sam se vraćala s treninga.

Radovala sam se bogu Dionizu, ali ovog puta, čak i više, hiking turi.
U odličnoj sam formi, treniram četiri puta tjedno, jedem čisto, pijem minimalno. Osjećam se snažno i sigurno u svoje tijelo. Ne tromo i teško kao prošli put.

Obukla sam se adekvatno. Nikakve torbice i u njima naočale ine.
U ruci nosim samo bocu s vodom.

Čim smo krenuli, N. i ja smo zauzeli čelo kolone i zadali tempo. 
Prvo mjesto izgubili smo nakon prve stanice sa okrijepom. Nije nam se bilo lako odvojiti od pršuta, sira i vinske čaše, pa smo vodstvo prepustili entuzijastičnijima.

Kao i prethodnog puta, ručak, vinska škola i kvalitetan žur kasnije, vratili smo se doma sa 15+ kilometara pod nogama.

Da se radujem novom iskustvu kod boga Dioniza, sada se već podrazumijeva.

A novo je na radaru 07.10. na lokaciji vinarije RAJ i Matalj.
Za razliku od prethodna dva iskustva, ovo donosi tri potencijalne rute.
Od 5, 10 i pazi sad, 40 kilometara.
Treću ću opciju prepustiti ozbiljnim biciklistima, a za sebe biram ovu pod b).

Ako ste i vi zainteresirani, za 5, 10 ili 40 kilometara pod nogama, pa ručak uz vinsku školicu i finu količinu divnih vina, detalje pronađite na @dionysusexperience Instagram profilu ili na njihovom webu.

Tko vjeruje u boga Dioniza, vidimo se 07.10. da mu se zajedno molimo.

Živjeli!

SELLIER

Tata je mirisao na Kouros.
Maloj meni je naziv tog parfema vazda zvučao prosto.
Kad si mali, roditelji te prekoravaju ako opsuješ, pa sam rijetko naglas govorila kuros.
U sebi sam mnoge članove obitelji često slala u njega.
Mama je mirisala na tatu.
I na muškarce generalno.
Tako sam ju osjećala.
Na sebe je cijelog svog kratkog života prskala jaku i oštru mušku ili unisex kategoriju.
Često sam se pitala zašto Ivanina mama miriše na nježnost, a moja na snagu.
Na nježnost je mirisala samo kad je i kuću i nas omađijavala lavandom.
Zato danas trljam dva prsta o svaku koju na ulici sretnem.

Ja sam u djetinjstvu mirisala na brižnu mater i friško opran veš.
U adolescenciji sam od tetke počela dobivati parfeme iz kataloške prodaje.
Moj nos tada nije bio opremljen sofisticiranošću.
Na sebe sam prskala sve što su mi poklanjali, ne pitajući se puno sviđa li mi se miris.
Prije više od petnaest godina, na obali svog mora, upoznala sam tadašnju ljetnu romansu.
Sjedila sam mu u krilu dok je dolazila plima, malo smo se mazili, puno jedno za drugim poludjeli i na tome je i ostalo. Bila sam premlada da bih se upustila u bavljenje plimom u njegovim gaćama, a on je, iako nekoliko godina od mene stariji, bio dovoljno “pošten” da ništa više od razmjenjenog ne inicira. Mazili smo se tako nevino i čisto nekoliko dana, pa je ljetnoj romansi došao kraj.
On se vraćao u svoju Europu.
Hrvatska je tada bila daleko od nje.
A vidi je sad, jadna je i euro prihvatila!

Na rastanku mi je odlučio pokloniti dvije stvari.
Jedna je narukvica s kojom nisam znala šta bih, pa sam ju proslijedila na tatin zglob.
A drugo zelena bočica nekog parfema.
Bila je čudna i nisam znala ni pročitati šta na njoj piše, pa sam ju donijela doma i uredno pohranila na kraj police, tamo skroz iza tetkinih parfema iz kataloga. Pohranila sam i uspomenu na ljetnu romansu i nastavila živjeti godišnja doba koja su dolazila.

Tetka je kasnije bočice zamjenila novčanicama, pa sam sama sebi počela kupovati parfeme.
Komercijalne, svima dobro znane.
Za druge tada nisam znala.
Nekoliko godina potom, već malo odraslija, usred Italije, kroz izlog neke butige ugledala sam onu zelenu bočicu koja miriše na plimu, oseku i moju prvu ljetnu romansu, na prvu slanu zaljubljenost i stidljivo sjedenje u krilu punom testosterona, pa brže bolje ušla unutra da osvježim sjećanje.
Ništa ne vraća u prošlost kao miris!
I tada sam prvi put zakoračila u svijet niche parfemskih brendova!
Mom je njuhu trebalo vrijeme da se izoštri.
Isto kao što je i nepcu, koje je odraslo na krompiru, mesu, ćufti, gulašu i paprikašu trebao značajan broj fine dining iskustava da se nauči finesama i umjetnosti pripreme hrane.
Roditelji te nauče onom što oni znaju.
A odrasteš kad shvatiš da tvoji roditelji ipak ne znaju sve, mislim ja.
Sve povrh onog što su ti stvoritelji dali, a toga je puno, pada na tebe. Sam trebaš odlučiti hoćeš li rasti i istraživati novo ili ćeš cijelog života živjeti od njih posuđena iskustva.
Prije puno godina, u jednoj od mojih prvih dorćolskih šetnji ugledala sam butigu, sličnu onoj talijanskoj i u njoj, opet, istu onu zelenu bočicu ljetne romanse.

Tada je počela, sada već ozbiljna i neraskidiva veza, mene i niche parfemskih brendova.
U Metropoliten sam ulazila često.
Češće nego što je džep mogao podržati. Istraživala sam brendove, na zapešća prskala odabrane parfeme, pa ostatak dana svako malo ruku prinosila nosu da osjetim kako se miris razvija, koje se note javljaju i gdje me nose.
Kroz godine, mnoge komercijalne parfeme sa svoje police proslijeđivala sam na babinu.
Blanka je bila prezahvalna svaki put kad joj poklonim novi, a moja je polica počela skupljati niche kategoriju. Polica je danas postala ormarić, koji svakog jutra pred izlazak iz kuće s golemim uzbuđenjem otvaram.
Ne mirišem isto svakog dana.

Parfem biram s idejom “kako se želim danas osjećati i tko želim biti”.

Zato sam bila onoliko izgubljena kad mi je “najsmiješniji virus u povijesti virusa” oduzeo osjetilo njuha. Parfemi iz mog ormarića u meni rađaju nježnu princezu ili putenu zavodnicu, kurčevitu ženu ili nevaljalu mjau. Miris koji nosim dirigira tko sam svakog dana, kolikogod to smješno zvučalo mnogima, a posebno onim ljudima kojima sam na tu temu kukala onomad na postcovid ručku bez mirisa i okusa.
U novembru sam otišla u Hamburg sa šakom testera koje mi je poklonila fina žena iz Metropolitena.

Bilo je hladno, tmurno i sivo, kiša je non stop podmuklo rominjala.
Svakog dana na kožu sam stavljala novi tester, a četvrtog je dana, sivi i hladni Hamburg, zbog nekoliko kapi iz te mini bočice, postao ljetna romansa.

Ne ona stara više od 15 godina.
Nego nova.
Zrelija, odraslija i svjesnija.

Taj me parfem lansirao na toplu obalu na kojoj mi je koža morskom solju ispilingirana, na skrivenu uvalu gdje vlada bezbriga dok oseka odnosi nepotrebne upitanosti.
Tada sam decidirano znala da novu godinu svog života želim dočekati s tim parfemom na sebi.
Sedamnaesti januar provela sam u praznoj kafani s neprejebivim osjećajem mira u predjelu želuca, okupana ByRedo-vim Sellierom.
On me nosio na obalu na kojoj ispraćam sunce na počinak i stvarao osjećaj da ne postoji ništa što ne mogu. Centar za maštu ne bi bio tako stimuliran da tog dana nisam iz Metropolitena pokupila vrećicu s tom bočicom.

Jedva čekam novu ljetnu romansu s njom!


fotografije: Kristina Simic