SELLIER

Tata je mirisao na Kouros.
Maloj meni je naziv tog parfema vazda zvučao prosto.
Kad si mali, roditelji te prekoravaju ako opsuješ, pa sam rijetko naglas govorila kuros.
U sebi sam mnoge članove obitelji često slala u njega.
Mama je mirisala na tatu.
I na muškarce generalno.
Tako sam ju osjećala.
Na sebe je cijelog svog kratkog života prskala jaku i oštru mušku ili unisex kategoriju.
Često sam se pitala zašto Ivanina mama miriše na nježnost, a moja na snagu.
Na nježnost je mirisala samo kad je i kuću i nas omađijavala lavandom.
Zato danas trljam dva prsta o svaku koju na ulici sretnem.

Ja sam u djetinjstvu mirisala na brižnu mater i friško opran veš.
U adolescenciji sam od tetke počela dobivati parfeme iz kataloške prodaje.
Moj nos tada nije bio opremljen sofisticiranošću.
Na sebe sam prskala sve što su mi poklanjali, ne pitajući se puno sviđa li mi se miris.
Prije više od petnaest godina, na obali svog mora, upoznala sam tadašnju ljetnu romansu.
Sjedila sam mu u krilu dok je dolazila plima, malo smo se mazili, puno jedno za drugim poludjeli i na tome je i ostalo. Bila sam premlada da bih se upustila u bavljenje plimom u njegovim gaćama, a on je, iako nekoliko godina od mene stariji, bio dovoljno “pošten” da ništa više od razmjenjenog ne inicira. Mazili smo se tako nevino i čisto nekoliko dana, pa je ljetnoj romansi došao kraj.
On se vraćao u svoju Europu.
Hrvatska je tada bila daleko od nje.
A vidi je sad, jadna je i euro prihvatila!

Na rastanku mi je odlučio pokloniti dvije stvari.
Jedna je narukvica s kojom nisam znala šta bih, pa sam ju proslijedila na tatin zglob.
A drugo zelena bočica nekog parfema.
Bila je čudna i nisam znala ni pročitati šta na njoj piše, pa sam ju donijela doma i uredno pohranila na kraj police, tamo skroz iza tetkinih parfema iz kataloga. Pohranila sam i uspomenu na ljetnu romansu i nastavila živjeti godišnja doba koja su dolazila.

Tetka je kasnije bočice zamjenila novčanicama, pa sam sama sebi počela kupovati parfeme.
Komercijalne, svima dobro znane.
Za druge tada nisam znala.
Nekoliko godina potom, već malo odraslija, usred Italije, kroz izlog neke butige ugledala sam onu zelenu bočicu koja miriše na plimu, oseku i moju prvu ljetnu romansu, na prvu slanu zaljubljenost i stidljivo sjedenje u krilu punom testosterona, pa brže bolje ušla unutra da osvježim sjećanje.
Ništa ne vraća u prošlost kao miris!
I tada sam prvi put zakoračila u svijet niche parfemskih brendova!
Mom je njuhu trebalo vrijeme da se izoštri.
Isto kao što je i nepcu, koje je odraslo na krompiru, mesu, ćufti, gulašu i paprikašu trebao značajan broj fine dining iskustava da se nauči finesama i umjetnosti pripreme hrane.
Roditelji te nauče onom što oni znaju.
A odrasteš kad shvatiš da tvoji roditelji ipak ne znaju sve, mislim ja.
Sve povrh onog što su ti stvoritelji dali, a toga je puno, pada na tebe. Sam trebaš odlučiti hoćeš li rasti i istraživati novo ili ćeš cijelog života živjeti od njih posuđena iskustva.
Prije puno godina, u jednoj od mojih prvih dorćolskih šetnji ugledala sam butigu, sličnu onoj talijanskoj i u njoj, opet, istu onu zelenu bočicu ljetne romanse.

Tada je počela, sada već ozbiljna i neraskidiva veza, mene i niche parfemskih brendova.
U Metropoliten sam ulazila često.
Češće nego što je džep mogao podržati. Istraživala sam brendove, na zapešća prskala odabrane parfeme, pa ostatak dana svako malo ruku prinosila nosu da osjetim kako se miris razvija, koje se note javljaju i gdje me nose.
Kroz godine, mnoge komercijalne parfeme sa svoje police proslijeđivala sam na babinu.
Blanka je bila prezahvalna svaki put kad joj poklonim novi, a moja je polica počela skupljati niche kategoriju. Polica je danas postala ormarić, koji svakog jutra pred izlazak iz kuće s golemim uzbuđenjem otvaram.
Ne mirišem isto svakog dana.

Parfem biram s idejom “kako se želim danas osjećati i tko želim biti”.

Zato sam bila onoliko izgubljena kad mi je “najsmiješniji virus u povijesti virusa” oduzeo osjetilo njuha. Parfemi iz mog ormarića u meni rađaju nježnu princezu ili putenu zavodnicu, kurčevitu ženu ili nevaljalu mjau. Miris koji nosim dirigira tko sam svakog dana, kolikogod to smješno zvučalo mnogima, a posebno onim ljudima kojima sam na tu temu kukala onomad na postcovid ručku bez mirisa i okusa.
U novembru sam otišla u Hamburg sa šakom testera koje mi je poklonila fina žena iz Metropolitena.

Bilo je hladno, tmurno i sivo, kiša je non stop podmuklo rominjala.
Svakog dana na kožu sam stavljala novi tester, a četvrtog je dana, sivi i hladni Hamburg, zbog nekoliko kapi iz te mini bočice, postao ljetna romansa.

Ne ona stara više od 15 godina.
Nego nova.
Zrelija, odraslija i svjesnija.

Taj me parfem lansirao na toplu obalu na kojoj mi je koža morskom solju ispilingirana, na skrivenu uvalu gdje vlada bezbriga dok oseka odnosi nepotrebne upitanosti.
Tada sam decidirano znala da novu godinu svog života želim dočekati s tim parfemom na sebi.
Sedamnaesti januar provela sam u praznoj kafani s neprejebivim osjećajem mira u predjelu želuca, okupana ByRedo-vim Sellierom.
On me nosio na obalu na kojoj ispraćam sunce na počinak i stvarao osjećaj da ne postoji ništa što ne mogu. Centar za maštu ne bi bio tako stimuliran da tog dana nisam iz Metropolitena pokupila vrećicu s tom bočicom.

Jedva čekam novu ljetnu romansu s njom!


fotografije: Kristina Simic