Na livadi čopor
Tri mjeseca ljeta provela sam s koferom dimenzija 40×23×55cm.
Značajna je to razlika u odnosu na sve prethodne godine u kojima sam gdjegod pođem sa sobom vukljala koferčinu tešku minimum dvadesetpet kila.
Plavi kofer hand luggage kategorije ovog je ljeta prevalio fini broj kilometara, obišao i kopno i more, Francusku i regiju, metropole i otoke.
U njemu sam imala tri bijele, dvije crne majice, dva komada lanenih hlača.
Bijelu i plavu košulju.
Nekoliko regularnih, dvoje kupaće gaće i nijedan grudnjak.
Od obuće japanke.
S preparativnom kozmetikom i parfemima ne pravim kompromis, njih sam nosila u punom sastavu. Od dekorativne nisam spakirala ni maskaru.
Tri mjeseca mi je mali plavi kofer bio dovoljan.
Nije svanuo dan u kojem sam vapila za još ponekom krpom.
Nijedna više mi nije trebala da bih se osjećala “bolje”.
I svakog sam dana u ogledalu vidjela osobu kojom sam zadovoljna.
…
Početkom septembra, mali plavi kofer i ja ispratili smo ljeto, s neopterećenih se otoka vratili u grad i otključali vrata iza kojih živi rutina.
Kofer sam parkirala u hodnik, sebe pod tuš.
I krenula u spremanje za večernji randevu s prijateljima.
Tu kreće drama!
Kako sam se isparkirala iz tuš kabine i stala prvo pred prepun ormar, pa kasnije pred ogledalo, tako se u meni aktivirao neki tup osjećaj nedovoljnosti.
Prepun ormar bio je prazan.
U ogledalu nisam našla zadovoljnu osobu.
Pizdila sam i mislila, kako je jebote moguće da mi tri mjeseca nije trebalo ništa, a sve je postalo nedovoljno onog trena kad sam se vratila u ovaj grad.
Sljedećih je dana nedovoljnost rasla, pa kad je u nedjelju prešišala svaku mjeru, uzjahala sam četiri točka i pošla na eksperiment.
…
Kako sam kročila u village life i sa čašom crvenog sjela na kauč koji gleda u veliki prozor, a prozor u livadu i stotinjak godina star orah, tako je osjećaj nedovoljnosti nestao.
Uskočila sam u dovoljnost i kurcobolju ultra lako kao što bez ikakve muke u one “čarapa-patike” uskaču ljudi sa Top Shop reklama.
Na valovima kurcobolje, napisala sam i tekst o klitoralnom stimulansu i objavila ga bez ikakvog, u gradu (pre)često zastupljenog, penetriranja mozga zaraznim “nije dovoljno dobro, glupo je, nemoj to objavljivati” mislima.
Eksperiment mi je, dakle, pokazao da sam sebi predovoljna tu, a nedovoljna tamo, zaključila sam, pa počela unutar sebe tražiti razlog tome.
Sjedila sam na tom kauču koji gleda u raskošni orah i imala intervju sa sobom.
Ja pitam, ja odgovaram, ne prekidam se, pažljivo se slušam i na pitanja bacam podpitanja.
Nije mi trebalo puno da iskopam razlog nedovoljnosti.
Misao, jebo me pas! U njoj je kvaka.
Glavu mi posjeti misao.
Prvo dođe jedna, ne baš lijepa.
Pa sa sobom vazda dovede čopor prijateljica, uglavnom vrlo sličnih.
Nerijetko i puno ružnijih od predvodnice čopora.
I onda one tako gadne trče po mojoj mentalnoj livadi i ostavljaju prljav trag.
Tamošnjem osjećaju nedovoljnosti prethodi samo misao! Eureka jebote!
Misao da sve što radim i nije bog zna šta, a to što pišem, ma koga boli quratz, mnogi nešto seru po internetu, zašto da sad još serem i ja, pa dođe i do -nisam dovoljno napravila, nije dovoljno dobro ovo ili ono…
U konačnici, misao stvori osjećaj.
I ja tako završim sebi stvarno jadna i nedovoljna!
A dok sjedim ispred zelenog oraha, sebi sam dovoljna i sjajna, ne zato što zelena boja smiruje, nego zato što ovdje ne penetriram mozak ružnim misaonim čoporom.
Ovdje sam prema sebi top.
Ne zlostavljam se.
Prijatelj sam si.
Ovdje mi se jebe i za tuđe mišljenje.
I za potrebu da sve mora biti bolje od dobrog.
Ja ovdje ništa konkretno zapravo ne mislim.
Pa je zaključak zaključka mog ekperimenta da tu finu misaonu lelujavost koja živi ispred zelenog oraha ponesem sa sobom i kad se od njega odvezem među sive zgrade.
U svom malom plavom koferu.
