Srijeda - ODLUKA

Jutros sam, kao i svakog neparnog jutra u tjednu, na putu do svog instituta za psiho-fizičku stabilnost, nazvala tatu.
Umro mu je prijatelj, kaže potišteno.
Odmah potom sam Nini poslala poruku.
Umro je čika J.

Nina kaže da ju je vijest potresla.
Mene nije.
Nije, jer se to očekivalo.
Mene je vijest rastužila.

Dok sam tugu ostavljala na teretaninim spravama, razmišljala sam o obitelji čika J.
Ide Božić, praznici, zajedništvo, a njima je netom umro važan član.
Žao mi je svih stanja koja ih čekaju dok budu sjedili oko lampica i trpeze s jednom praznom stolicom.
Bez tate, dede i muža.

Radila sam zadnju ložu i mislila o smrti.
Nije mi strana, a više ni strašna.
Strašno je šta ona ostavlja živima.

Navečer sam trebala biti na dva eventa u isto vrijeme.
Ja od prije dva tjedna bih uspjela stići na oba, iako još nisu izmislili teleport mašinu.

Na jedan bih poranila, na drugi zakasnila.
Ali bih na oba stigla, malo preznojena i s dosta stresa.

Danas to nisam htjela!

Prije cca dva tjedna, na jednom sam događaju doživjela neugodno iskustvo.
Toliko neugodno da mi je izazvalo suze u očima.
Skupila mi se voda u njima, kao u japanskim crtanim filmovima.
Kasnije sam dva dana nosila gorak okus u ustima.
A kad mi je tijelo napustila neugodnost, rodila se u njemu ljutnja.
Ljutnja pregolema jer su me do suza doveli ljudi koji mi zapravo znače ništa.
U mom sistemu to nije normalna ni očekivana pojava.

Iste večeri, pamtit ću zauvijek kako mi je, kad više zbog suza koje su navirale, nisam mogla govoriti, neugodnost prigrlila Brana i progovorila umjesto mene, mašući mi ubrusom ispred lica da spriječi ispadanje suza.
Nomen est omen, rekli su stari Latini.
Brana, oBrana!

Upravo zbog tog iskustva, danas se nisam htjela rasipati u jurnjavi.
Odluku da idem na jedan od dva eventa sa rasporeda donijela sam popodne.
A na koji ću otići odlučila sam dok sam, nakon sastanka s Irenom, uz toplu kamilicu razmišljala kako ću se na kojem osjećati.

Odabrala sam onaj za koji ne trebam ispoštovati dress code, staviti osmijeh i ispraviti leđa.
Odluka je pala na ušuškani, mali i mekani, koji podržava Sandru i sjajne komade koje predano godinama unazad stvara za svoj brend.
Event na koji mogu doći u svom Milić Vukašinović outfitu.
I pogrbljena i nikakva, ako se tako osjećam.

Kad sam od Sandre zadovoljna došla doma, gledala sam kod drugih ljudi storyje sa eventa koji sam propustila.

Osjećala se počašćeno što sam na njega pozvana i ponosna na odluku koju sam donijela.

Važno i lijepo je ispoštovati pozive i podržati ljude.

A meni je danas bilo važnije podržati svoj osjećaj.