Rome alone - U RALJAMA LOKALACA

Mogla bih svratiti na još jedno piće u ono mjesto, pomislila sam dok su umorne noge išle ka hotelu.

I umjesto na Campo de Fiori, skrenula sam ka Pantheonu.

U dugoj i nježnoj dnevnoj šetnji vidjela sam taj neki mali bar.
Bio je prazan i tek u pripremi da otvori svoja vrata, ali je neka potentnost oko njega strujala zrakom. Osjetila sam ju.
Desno od njega u drugom je sjedila skupina lokalaca.

Pomislila sam da mora da lokalci borave i u ovom potentnom.
Pa sam umjesto u hotel, krenula provjeriti jesu li mi pretpostavke istinite.

Svaka je stolica na terasi bila zauzeta.
Ljudi su kao pčele u košnici hvatali svoje čaše, nazdravljajući jedni s drugima.

Gledala sam čija je prazna, nadajući se da će se neka stolica osloboditi.
Odjednom, ugledam dva mala taburea s vanjske strane izloga, pa pitam konobaricu mogu li se smjestiti tamo.

Naravno, naravno, odgovorila je.

Sjela sam u izlog, naručila opet prosecco.

Gledala sam ljude i hranila se tim iskustvom.

Unutra iz bara, krenuli su na cigaru izlaziti muškarci.
Svi mahom u odijelima i košuljama koje su im cijeli dan stezale vrat, a sada se raskopčale i dale grudnom košu zraka.

Jedan od njih, visok, picnut i džordžklunijevski prosjed, pušio je u društvu vlasnika bara.
Osjetila sam kako ka mojoj poziciji lansira nekoliko zainteresiranih pogleda.

Samodovoljno sam pila svoj prosecco.
I on i vlasnik ugasili su cigaru i vratili se unutra.

Desetak minuta kasnije, opet mu se pripušilo.
Izašao je i zapalio novi duvan vrlo blizu mog taburea.

U čaši sam imala još dva, tri gutljaja.
Razmišljala sam da tražim račun i pođem u krevet.
Budna sam od tri ujutro, dosta je, rekla mi je logika.

Kad, ne lezi vraže, šarmantna džordžklunijevska prosjeda glava s pola cigare u desnoj ruci, obrati mi se sa - mislim da trebaš još jedno piće.

Dvije sekunde razmišljanja kasnije, odgovorila sam - wow, čitaš mi misli!

…