Prima: MAMA

Draga mama!

Našla sam pismo neki dan, naslovljeno na tebe.
Stiglo je u septembru ‘98. od Kajice Draksler.
Izrazila ti je sućut u njemu.
Napisala - … primi moju duboku sućut povodom smrti tvog brata.
Pomislila sam kako je glupo napisati “povodom smrti”.
Pa nije smrt povod!

Te se smrti dobro sjećam.

Svi ste ponavljali - tragedija, tragedija, otišla je mladost.
Pa sam to ponavljala i ja kad bi me netko pitao kako se nosiš.

A nisam zapravo razumjela razmjere te tragedije.
Osmogodišnjoj meni su 34 godine tvog brata bile pozna starost.

U proljeće ‘99. Doris Dragović je išla na Eurosong s Marijom Magdalenom.
Jako sam ju htjela slušati glasno po cijeli dan, ali ste svi i dalje, mjesecima poslije, govorili - tragedija, tragedija, mladost je otišla, pa sam se radovala kad bih Magdalenu tek ponekad slučajno čula kod teta Snježe u trgovini kako dopire iz onog starog malog tranzistora.

Svoju liniju sa tri CD-a, kupljenu od para koje mi je dementni did opetovano davao, nisam palila.
Nije to bila moja osmogodišnja odluka, niti obzir, mama.

To muzičko tihovanje je bio tvoj red koji sam morala poštovati.

Možda sam zato, one večeri kad je did umro dole u kući, pa ga tamo oblačili, ja otišla gore i raspalila Nije htjela Montena Kemala.
Pojačala sam na maksimalnih 30.

Sjećam se dobro kako to nije bilo primjereno.

Smislila sam da ću, kad se ti i tata vratite, pa me zbog Kemala napadneš, kategorično tvrditi da nisam shvaćala da je did umro.
Da ne bih nikad stavila muziku i smrt pod isti krov.

Ali nisam morala, baba me nije odala!

Ljutila sam se na ta tvoja pravila, mama.

Na taj skup normi koje si donosila u našu iz kuće svoje mame.
Kako si mi samo išla na mlade živce tim ispoštovavanjem tradicije koja je bila u potpunom sukobu sa zdravom logikom.
A još si mi više na živce išla jer smo svi znali, a ti posebno, da si jedna buntovnica kristalno svjesna svog tog besmisla.

Da si živjela svoju buntovnu prirodu, možda ti sad ne bih pisala pismo koje nikad nećeš pročitati!

Osam godina, jebote mama.
Osam te godina nisam uhvatila za ruku.
Ni glas ti čula.

Kad su te zatrpali onom mokrom zemljom, danima je poslije Nina govorila kako želi što duže zadržati sjećanje na osjećaj.

Zagrljaja, kože, poljupca i držanja te za ruku.

Ne znam koliko je dugo uspjela.

Ja sam dugo pamtila kako ti je hladan obraz bio kad sam te posljednji put poljubila.

Mi smo dobro, mama.
Nina je rodila Oskija, pričamo mu često o tebi.
Misli da živiš s Deda Mrazom na nebu i da ga od tamo gledate.
Kadgod sjedne u avion, kroz prozor gleda i govori - baka Tiša, baka Tiša.
Tako te zove.
Nekad te uzivkuje dok pokazuje u ništa.
Pitam se često vidi li on nešto što mi ne vidimo.

Govorim mu da voliš lavandu, pa ju trlja malim palcem i kažiprstom kadgod dođu.
Za Božić je uz sevdah svirao tvoje daire.
Sjajan je mali.
Donijeo je renesansu u tatin život i stvorio neku novu dinamiku u našim odnosima.

Tata je stabilno.

Ne govori često o svojim osjećajima, a jednom godišnje, za svoj rođendan, održi govor u koji staneš sva ti koja ga boliš ostalih trista i kusur dana.
Uvijek završi sa zahvalom što si mu rodila nas dvije.
Prošle je godine usred slavlja otišao na groblje, pa se vratio s naočalama ispod kojih je spremio suze.
Uvijek nakon njegovog govora, svima nam oko zasuzi, pa onda nastavimo nazdravljati jače.

Ove su godine bili i Nikola i Khan.
Nina tvrdi da bi ti jako voljela Nikolu.

Kadgod zapleše, govori - joooj, da ga samo mama vidi!

S njim mi je lijepo.
Ne trese mi se džigera kako se tvoja često tresla.

Ja ti nekad vjerujem da nas vidiš, ali češće ne.
To su mi bile neke utjehe za koje sam se držala kad su te stavili u onu iskopanu jamu.
Zadnjih godina sam se spustila na beton s kojeg izvršavam životne dužnosti.
A s betona je u ezoteriju teško vjerovati!

Tvoja je smrt, mama, obilježila moj život.

Računam ga prije i poslije tebe, kao što svijet vrijeme računa prije i poslije Krista.
U kojeg si me tjerala da svake nedjelje na misi vjerujem, opet zbog tvoje mame.

Sjećaš se kako si me gonila na ispovijed pred onaj jedan Uskrs, a ja ti rekla da je to glupo,
šta dijete ima govoriti nekom čovjeku u haljini šta je griješilo, a ti uzvratila - idi tamo, reci da nisi redovno išla na misu, da si malo psovala, da nisi slušala mamu i tatu, pa na kraju reci - lagala sam i to je to.

Jako smo se smijali tvojim uputama.

Tako sam i napravila.
I taj i svaki sljedeći put na tim glupim ispovijedima.

Sad se ispovijedam samo psiholozima.
Puno su mi pomogli da rana zbog tvog preranog odlaska ne boli svakodnevno.

I ne boli. Dok ju ne diram.

…

Neki sam dan zastala ispred crkve.
Iz nje su izašli friško brakom vezani mladenci.
Ispred su ih čekali gosti i muzika.
Bacali su po njima bijele latice ruža.
Tako smo i mi dočekali Ninu i Khana, mama.
Ali i to si propustila.

"Danas majko ženiš svoga sina", svirali su muzičari.
Gledala sam u najveseliju gospođu i kao u japanskim animiranim filmovima, iz oba su mi oka frknule suze.

Nisu one dolazile iz suznog kanala.
Zapravo nisu ni iz oka.
One su potekle sa izvora. Iz te rane koja nosi tvoje ime.

Nikola me zagrlio.
Otišli smo dalje.
Na "šta ti je odjednom?", nisam mu dala odgovor.

Sinoć su me poslije nekog showa pitali kako mi se dopalo.

Na putu da kažem istinu, u glavi sam čula kako govoriš da umiljato janje dvije matere sisa, pa sam uz osmijeh izgovorila glupost iz kutije sa floskulama.
”Bilo je zanimljivo, he he!”

Često mi tvoje riječi naviru kad se nađem na tako nekim mjestima nepripadanja.
Kao roj pčela u košnici, krenu mi strujati glavom.

…

Ovdje je kiša.
Danas ne moram nigdje.
Važnije, ne moram koristiti govorni aparat.
Šutim u kući cijeli dan, zamisli mama!
Takvu me nikad nisi vidjela.
E to sam ti postala u ovih osam godina.

Otvorit ću sad butelju. Trebam pisati uz nju za vinski magazin.

…