Otočki dnevnici, Lastovo - EVOLUCIJA

Dragi dnevniče!

Ispred nas je bazen, a iza njega more.
Pada noć.
Još nije mrkli mrak.
U čaši nam je pošip Čara.
Dobre stvari ne treba mijenjati, kažu.

Lastavice lete.
Kako nebo postaje tamnije, tako ih je manje, a komaraca više.
Uvijek se pitam šta komarci rade na otocima.
Nek idu u močvare, tamo im je mjesto.

Ovdje sam došla zahvaljujući nekoliko promila, Gabi Novak i jednoj impulsivnoj reakciji.

Prije cca mjesec dana, debelo poslije ponoći, došla sam kući s nekog druženja, fino podmazana.
A kad sam podmazana, ja ne znam stati.
Želim još, više i dublje.

Tako sam te večeri iz frižidera izvadila butelju vrhunskog rosea koji mi je Milena poklonila.

Milena nije znala da imam neko svoje izmišljeno pravilo, da rose pijem isključivo i samo na obali.

A kako podmazanost u pravila ne gleda, tako sam završila na svom sivom kopnenom kauču sa čašom rosea Ott vinarije.

Izabrala sam da ju prati Cesaria Evora sa koncerta u Parizu 2004.

Odjednom mi je, neplanirano i niotkud, na playlistu uskočila Gabi Novak sa pjesmom Otok.

Otkrila sam ju na Mljetu u isto ovo vrijeme prije dvije godine.

Pjevala je Gabi svoje, ubola me u žicu i časa časila nisam, impulsivno sam bukirala Lastovo za dvoje 12.06.
...

Plan za dolazak nam je bio izuzetno neinteligentan.
U ponoć smo pošli iz Beograda.
Do Zagreba sam cestu gulila ja.
Taj dosadni ravni put znam i spavajući odvoziti.

Tako je i bilo.

Od Zagreba do Splita, kormilo je preuzeo Nikola.
Pratili su nas kumulonimbusi, kiša je lijevala kao ja prvog dana onih dana u mjesecu, prst pred nosom nismo vidjeli, ali Nikola je heroj.

Mogao bi biti i vozač D kategorije, govorila sam mu u rijetkim trenucima budnosti.

Od Splita do Vele Luke put je trajao kao Mala Nevjesta.
A tek od tamo do Lastova, majkice milena.

Evo nas, 16 sati kasnije, u predvečerje nazdravljamo pošipom, svanulo nam što smo napokon stigli, pa čekamo da do kraja smrkne.

Ovdje je nebo najpunije zvijezdama, kažu lokalci maloprije.

Dok čekamo zvijezde, povremeno zavirim u online svijet.
Tamo Buro slavi peti rođendan.

Kad je slavio treći, na Mljetu sam jaukala što propuštam tu zabavu, pa se opetovano opominjala da se iz žaljenja vratim u mljetsko iskustvo.
Mislila sam tada da sam bitan faktor bilo kojeg događaja.
Da je grijeh propustiti ih.
Ali dobro, svatko ima pravo na svoje zablude.

Večeras ne žalim ni za čim.
Evo me na Lastovu, daleko od kopna.
Samo tu trebam i želim biti.

U Beogradu se ljudi zabavljaju. Ili barem tako izgledaju.
Gledam im glamurozne outfite na mrežama.
Ja u gaćama slušam glasnu tišinu čekajući da se pojave zvijezde na nebu.

Ne želim biti nigdje osim ovdje gdje sam.

To ti je valjda neka evolucija, dragi dnevniče.

Previous
Previous

Otočki dnevnici, Lastovo - VJEČNI STAN

Next
Next

Prima: MAMA