Otočki dnevnici, Mljet ‘22, dan drugi

Dragi dnevniče!

Jutros se probudim, sjednem doručkovat, osjetim strašnu nelagodu. Sve nešto peče.
Ustanem pogledat na šta sam sjela.
Na ništa nego na stolicu.
Dođem pred ogledalo, okrenem mu leđa, kad vidim, dupe mi se osulo ko bebi od pelena.

Jebeni bicikli.
Pitam Nikolu kako je njemu s mošnjama, javljaju li se.

Mislim da sam ostao sterilan na Mljetu, kaže.
Složimo se da zajebemo električne bicikle i da je vrijeme za skuter.

Uzet kredit jednostavnije je nego rentat skuter u našem selu.
Te ugovori, te izjave, te depozit od 1000eura.

Čuj, 1000e depozita za skutera prdavca.
Pa Sixt mi za džipa ne uzme toliko.
A Dacha me ošišao tik pred put, novo mi šišanje ne treba. Beeee!
Neću iz principa.
Ajmo opet na bicikle.

Ja ću dobiti paket novog osipa,
ali možda usput nađemo tvoja jaja, Niko.

Krenemo na novu uvalu koju je Nikola našao.
Verglamo 17 kilometara.
Ugledamo uvalu, spustimo se, kad tamo, sajam plastike.

Sve to dolazi iz Italije i Albanije.Kaže lokalac.
Ma jeste, vazda je netko drugi kriv, pomislim.

Pa kažem, - ma jel, pa stvarno tužno!
I potapšem se po ramenu jer sam naučila nešto i prešutit. Mama bi bila ponosna!

Pokupili smo sa sajma sve što nam je u četiri ruke stalo, ubacili u kantu, pa krenuli dalje.

Vozimo! Vidim tamo u šumi divlju svinju.
Vičem, Nikoooo! Nikoooo!
Vidjela sam vepra.
A ja sam čuo dva vuka da se svađaju, Niko uzvraća.
Šta kažu, pitam ga.
Nije znao reći.
A ja sam znala objasniti kakav je vepar bio.
Vidjela sam i vjevericu.
I to dvije.
Jednu živu.
Drugu nažalost poginulu nasred ceste.
Nikad prije nisam imala priliku vidjeti mirnu vjevericu. Brze su i bježe.
Pa sam stala i dobrih pet minuta gledala u tu poginulu. Prekrasna je.
Nikola već dobrano odmakao dok sam ja bdila nad umrlom.

Popodne smo proveli na stijenama međ’ ježevima.
Kad vidiš ježa, znaš da je more čisto.

Krenula je nevera. Vjetar puše, kiša pada.
Sakrijemo se pod žuti suncobran, brendiran u Ožujsko pivo.
Vjetar puše, kiša pada.
U nama ne pada ništa.
Pijemo pivkana. Sve nam pjesma.

Odjednom, dragi dnevniče, osjetim ja da se pomjera ona betonska skalamerija u koju zabodu suncobran. Pa pomislim, ma nemoguće.
To sam ja pomaknula nogu, ne može se ta teška grdosija pomaknuti.

Milisekundu kasnije, dragi dnevniče, vjetar izbacuje veliki suncobran iz betonskog nosača.
Diže ga u zrak, nosi…pa svi začujemo jauk.
Ožujsko u glavu udarilo dedu!
Kasnije saznajemo da je deda Englez.

Šiklja krv iz dedinog lica.
Svi mu donosimo i krpe i led. Njegova ga bakana drži pod ruku.
Sjedaju u kafić.
Prilazi im čovik u gaćama, kaže da je doktor.
U gaćama svi izgledamo isto.
U gaćama ne znaš ‘ko je doktor, a ‘ko sudac, ‘ko kakav quratz.
Pogleda on dedu.
Ništa nije slomljeno, zaključi.
Samo mu je Ožujsko ogulilo nos i sve oko njega.

Deda zabacio glavu unazad, drži krpe i led na nosu.
A babica naručila čašu bijelog vina.
Jedna joj ruka na dedinom ramenu, drugom pijucka vino.

Bit ću ti podrška, ali nek mi je fino. Moj spirit animal, jedan kroz jedan.

Kiša je prestala.
S njom i krv iz dedinog lica.

Are you okay, pitali smo.
Yes, yes, I am. Rekao je.

Babica je i dalje pila vino.
Vratili smo se u naše selo.

U Beogradu Buro slavi treći rođendan. Dok vadim sol iz ušiju, gledam na storyjima kako je sve veličanstveno. Svi su tamo prelijepi. Našminkani, isfenirani i picnuti. Iva i Luka pjevaju. Ljepota.
Ja puder i fen danima nisam vidjela.

Nikola se eno bori sa bubama koje su nam ušle u kuću.
Ja razmišljam bole li dedu rane na licu.

Danas se propuštanja ne plašim.