Otočki dnevnici, Mljet ‘22, dan četvrti

Dragi dnevniče!

Nikola se danas na jaja ne žali.
Hvalim te bože!
Samo se žalim ja na svoje jajnike.
Drugi dan mi je vazda najbolniji.

Vratili smo jutros skuter u agenciju.
Pa smo službeno bili pješaci.
Više ne uzimamo nikakva prijevozna sredstva na točkovima.
Danas napuštamo otok.

Na katamaran smo se ukrcali negdje oko pet popodne.
Do tada smo bili na slatkoj i dosadnoj plažici u našem selu.
Zove se Paljevina. Dosta duhovito! Barem meni.

Na Paljevini sam vidjela jednu babicu.
Došla je da umoči noge u more.
Sjela na mul, štap stavila iza leđa, noge umočila i njihala ih gore dolje, jednu pa drugu, naizmjenično. Kao što to djeca rade.
I smješkala se, ne znam zašto.
Objasnila sam si da se smješka moru.

Ja sam legla ispod palme.
Tamo je bio hlad.
Ispod palme na obali moraaa - pjevušila sam stalno.
Ali samo taj stih, nastavak nisam.
Da ne čuje zlo.
Ali nastavio je Nikola “Rastaju se dvoje sa suzamaaaaa”.

Ne dao Bog dok smo na otoku, rekla sam mu.
U Beogradu, pa i ajde.

Zaplesali smo kasnije uz Gabi Novak koju smo otkrili jučer na Odisejevoj špilji.
Bilo je lijepo. Nikola je opet puno plivao.

Na katamaranu sam se smrzla kao pička. Raspalili su hlađenje kao da voze zaklane prasiće.

Stigli smo u Dubrovnik oko sedam. Gladni i željni gastro poezije.
Posljednju smo imali u Sqareu u Portonovom.
Sve me žmarci prođu kad se sjetim tamošnje vrhunske hrane.

Nikola je istražio neki dubrovački gastro raj.
Zajebali smo se dobro jer smo sa otočkim mindsetom zaboravili nazvati rezervirati stol.
Dođemo u restoran, poljubimo vrata.
Kažu, ništa slobodno, morali ste zvati.
Žao mi je iz dubine praznog želuca, kažem im.

Pa sam, znajući kakvu nervozu Nikolina glad zna roditi, brže bolje uzela telefon i pronašla novu opciju. Nije baš raj kao ovaj Nikolin, ali je bilo fino.
Kulturno, uredno, s okej uslugom i vinom.
Pili smo butelju dubrovačke malvasije.
Istarska je malvaZija. Dubrovačka malvaSija.

Kasnije smo iz kreveta čuli pjesmu. Živu. Autohtonu.
Nikoli nije bilo lijeno da ustane i nađe izvor s kojeg dolazi.
Ja sam ostala ležati.
Stiže Nikola, očiju širom otvorenih, govori -Šuco, šuco, ulicu iznad, u nekoj kamenoj kući, neki ljudi slave 25 godina braka.

I mi odemo na zidić pod slavljeničkom kućom, sjednemo tamo kao mačke, da čujemo štogod klape.

Čuli smo samo zvuk otvaranja šampanjca i pozdrave za kraj zabave, uz pjesmu “A sad adio”.

A dok smo na zidiću sjedili, prošla su ispred nas dva poznata lica.
Španjolci, bili su i oni jučer na Odisejevoj špilji.
Od njih sam zapravo i “prepisala” onaj menu s klupice.
Ono, mortadele, pršuta i sira.
Oni su to jeli na stijenama.
Nasmijali smo se jedni drugima.

Vratili se onda u krevet.
Nikola je zaspao.

Ja sam zbrajala koliko bi godina braka moji roditelji slavili da mama nije otišla.

Nagodinu bi im bilo 40.