Otočki dnevnici, Korčula ‘23, dan prvi, II. dio

Kako dođeš do Mostara, tako u pozadini počinje mirisati mediteran - rekao je N.

Ja ništa nisam rekla.
Gledala sam u Neretvu i divila joj se.

Na Metkoviću smo čekali cca sat.

Carinik na hrvatskoj granici izgledao je kao brat Klunija Džordža i nije pitao imamo li šta za prijaviti, nego mi se šarmantno požalio da mu je dosta udisanja ovih plinova koje ispuštaju auti.
Jedva čekam kraj smjene, reče.
Ne sumnjam da nećete izdržati, kažem ja njemu.

Požalio se meni, jer sam kroz Hercegovinu od Nikole preuzela volan.
On je malo ubio oko.
Tako red nalaže poslije bosanskih pita ispod sača.

Za treptaj oka našli smo se na Pelješcu.
Iz Orebića smo trebali hvatati trajekt za Korčulu.

Vozeći kontinentalnim Pelješcem i gledajući more tabli koje pozivaju na vinsku degustaciju, kažem Nikoli da bismo mogli stati i popiti čašu u nekom od obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.
N. se isprva koprcao. Njemu se žurilo na Korčulu.

“Ajde bogati da stanemo i priuštimo si iskustvo, bit ćeš na Korčuli danima, a Pelješac ti je samo sada.”

Nikolu srećom ne treba puno uvjeravati.
Pristao je.

Ugledamo neki simpatičan OPG (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) i brže bolje naglo preko pune skrenemo lijevo.
Parkirali smo auto i nogama se spustili, kasnije će se ispostaviti, u moju noćnu moru.

…

Tri šarmantne kamene kućice okružile su vanjski prostor za sjedenje.
Između kuća je nekoliko stolova i drvenih klupa.
Oko jednog stola, na tri klupe sjedilo je šest muškaraca.
Sa velikog zvučnika kroz puno decibela dopirao je Oliver.

Pojavili smo se nas dvoje tamo, a njih šestorica se okrenuše.
Iznad svake glave im vidiš oblačić “otkud ovi koji quratz”.

Dobar dan, poštovanje! - rekla sam glasno.
Bok, bok! - kažu oni.
Mi bismo popili po čašu bijeloga ako je opcija.
Ne znam, domaćin nije tu. Mi smo snimatelji.
Popizdili smo od snimanja.
Njemu je rođendan, pokazali su na jednoga, pa smo sve poslali u kurac i sjeli piti.
Ovo je privatna zabava. - rekli su na tečnom zagrebačkom.

Sretan rođendan, rekla sam.
I sa ogromnom željom da popijem čašu vina pitala gdje je domaćin.

Shvativši da baš želimo te dvije jebene čaše i ne znajući ništa o nama u tom trenutku, ponudili su nam da nazdravimo s njima.
Pomislila sam kako je to divno iskustvo.
Povezivati se s ljudima tako iznebuha.

Pridružili smo im se.

I Nikola i ja dobili po punu čašu.

“Otkud vi ovdje?
Aha, idete na Korčulu.
Divna je Korčula. Morate vidjeti ovo i ono i ovo i ono.”

Dijalog je više bio monolog, ali ugodan, iako su njihovi promili teže izgovarali mnoge riječi.

Monodijalog je bio ugodan i divne su bile te dvije čaše bijelog sve dok Nikolu nisu pitali odakle je.

Prve tri fore, šale, pošalice na temu Srba i Hrvata bile su i meni smiješne.
Sa ostalih šest moj se osmijeh smanjivao.
A kad smo došli do trideset i dvije fore, one su postajale sve neugodnije i pitala sam se šta je meni ovo koji kurac trebalo.

Nikola je odlično plovio morem trulih, trideset godina starih narativa.

Slavljenik nam je, pričajući priču iz svog horizonta, pokazao i tetovaže.
Dinamov grb, pa Zagreb na leđima, Vukovar na lijevoj ruci.
Zaboravila sam šta mu je na desnoj. Leptir i delfin sigurno nisu.

Zahvalili smo kulturno na iskustvu, ostavili neke parice i otišli.

Nikoli je bilo zanimljivo, tako je rekao.
Ja tri dana poslije nisam došla sebi.

“Šta se ti uzbuđuješ, pa ti si Hrvatica, a ja Srbin.
U teoriji, ja bih trebao biti tu nešto kao povrijeđen.
A nimalo nisam.” - rekao je na trajektu.

Nema veze što sam ja Hrvatica.

Mene duša boli zbog umne zatočenosti.