Otočki dnevnici, Korčula ‘23, dan drugi


Probudila sam se u Veloj Luci.

Kad dobiješ popizd, idi na Proizd. - rekao je Nikola na uranak.

Prije Proizda, on je otišao na doručak, a ja u crkvu.
Crkva mi je bila jedna klupica ispred osnovne škole. Ispred nje je more.
Sjedila sam u tišini cca 45 minuta.
Nisam mislila ništa. Samo sam gledala i  sjedila.
Kao Mujo u onom vicu.

Tihovanje je prekinuo Nikolin poziv.
Popili smo zajedno kavu, pa pošli na brod.

Četrdeset minuta, koliko do Proizda treba, htjela sam slušati more kako tuče.
Ali je neki lik smorio i boga i vraga sa svojom preglasnom telefonskom konverzacijom, pa da ne bi slušala o svim tim cijenama gedora i anlasera, u uši sam stavila slušalice.

Slušala sam Boa Sorte, pjesmu koja mi je obilježila ljeto dvije sedamnaeste.

I Nikola je od cijena gedora pobjegao u muziku. Pitala sam ga, ne glasom nego usnama, šta sluša. Pokazao mi je.
U njegovim ušima bio je Vice Vukov s pjesmom Tvoja zemlja.
Najljepša domoljubna pjesma, tvrdim decidirano. Najljepša jer voli svoju, a ne mrzi nijednu drugu.
I može biti svačija, ne samo hrvatska. Eto takve su joj riječi.

Iako je svima jasno da je ovdašnja.
Srbinu se ježe sve dlake na tijelu, sluša Vukova dok ide na nenaseljen otok korčulanskog arhipelaga, šta li bi na to rekla jučerašnja ekipa iz moje noćne more, pomislila sam.

I brzo se vratila konceptu Muje s klupice.
Nekad je bolje ne misliti.

Na Proizdu je bilo čarobno.
Nakon desetak skokova sa stijena prve plaže, predložila sam da obiđemo ostale tri.

Jedna od njih nosi oznaku FKK.

Ideja da skinem sve krpe sa sebe zbog kojih se mi ljudi nerijetko mjerimo pa svrstavamo u neke ladice ubrzala mi je korak.
Hodali smo kroz mirisnu borovinu.

Cvrči su svirali svoj krešendo.
Nikola je držao sat biologije.

Kaže da ih možeš čuti samo ako je temperatura iznad 25 Celzija, da cvrče isključivo mužjaci i da su kamuflirani.
Iste su boje kao kora drveća na koju se zakače, pa ih malo tko vidi.

Nikola uporan kao mazga, svako je malo stajao i sa trećim otvorenim okom tražio muzičare.
Ja sam jurila na nudizam.

Galop mi je prekinuo “Evo ga, šuco, evo ga!” usklik.
Iako ne pretjerano zainteresirana za gledanje u cvrčke, vratila sam se nekoliko metara unazad da dam ovacije Nikolinom uvidu.


Spuštamo se niz stijene, a svima na strateškim pozicijama vidim gaće.
Gdje je taj FKK? - pitam Nikolu.

Eno ga jedan golać desno - kaže.

Nije li nepošteno da ovi koji se ne žele osloboditi gaća zauzmu jedinu nudističku opciju, a imaju tri plaže na kojima mogu biti? - pitala sam.

Nikola nije odgovorio.

Tražio je dovoljno udobnu stijenu.

Na ulasku u more tamo lijevo iz plićaka čujem dopire jezik Crnogorca. Govori kako je jedne godine jako izgorio.
Istraumatizirana jucernjašnjim skupom, momentalno zamolim Nikolu da ne ulazi u diskusiju ni s kim tko priča naše jezike.

Računam da s Crnogorcima ne bi trebalo biti drame, ali jebeš ga, plašila sam se novih nacionalizmom obojanih narativa.
A obično te stigne baš ono čega te strah.

O čemu ti pričaš? - pita me N.
“Tamo je neki Crnogorac. Čujem govori da je izgorio.”


Nikola pogleda lijevo i kaže “Pa znaš tko je to?”
A kako bi znala, odgovorim pitanjem.

Dan na Proizdu ispratili smo sa dva puta po pola domaćeg pošipa.
Na kuhinju smo zakasnili. Zatvorili su ju u pet.
Oči su mi se zbog muzike nekoliko puta napunile suzama.
Na jednoj su mi pjesmi i ispale iz oba oka.
Sinkronizirano.

Isprala sam ih kasnije u moru.
Kad sam se otrijeznila, nisam više plakala.

Na Korčulu smo se vratili posljednjim brodom.
Na istom je bio i Crnogorac s plaže.

Previous
Previous

Otočki dnevnici, Korčula ‘23, dan ne znam koji

Next
Next

Otočki dnevnici, Korčula ‘23, dan prvi, II. dio