Trebinje, Trebinje…

sinoć je Mirza imao koncert
s Damirom Imamovićem u Svrzinoj kući

kad sam jučer u 11am preuzela Minija,
pomislila sam, ako pojurim dnevne obaveze, možda mogu stići do Sarajeva
koncert je u 9pm

rekla sam ideju Nini
rekla mi je da je to ludost

obaveze sam završila oko pet
da sam bila luđa, točnije, da sam više htjela, mogla sam isforsirati taj dolazak Sarajevu
bilo bi kašnjenja, ali šta sad

tko hoće uvijek nađe način, pa makar i kasnio, ha da

na koncu sam prioritet dala snu

a spavala sam isprekidano i loše
…

kad sam jutros otvorila oči nešto poslije šest, pomislila sam - jebamepas, šta sam si napravila, šta će meni ovaj put bez plana, smjera i cilja, ostani doma i odmaraj, ženobožja

utišala sam te misli, pa napisala tri maila, zakazala da primateljima stignu u 10am
i krenula sjesti u Minija

usput sam srela jednog s kojim sam se prije puno godina družila 

rekoh sebi - iz koje si ti rupe izmilio na uranak
njemu rekoh samo - ćao ćao

i krenuh na autoput za šumadijski rock and roll, dakle Čačak

navigaciju nisam palila, samo sam išla gdje me put vodi

negdje na autocesti obišao me identičan kao moj
žuti Mini Cabrio, novosadskih registracijskih oznaka
pa upalio sva četiri, valjda da me pozdravi
isti se u životu najčešće vole, samo u fizici važi ono za minus i plus
iako nas desetljećima zamajavaju s teorijom o tim nekim privlačnim životnim suprotnostima

pozdravila sam i ja njega, isto sa upaljena sva četiri

kad je autocesti došao kraj, skrenula sam desno, pa nastavila besciljlno voziti 

prepoznala sam neki dio puta kojim sam prošla onomad kad smo išli slaviti Nikolin rođendan na planinu

točno smo na tom potezu ceste slušali Čolu "zagrli me oko vrata, oluja se diže", a mi arlaukali u duetu "Zaovine oko vrata, oluja se diže"

i te sam misli, kao i one na uranak, utišala
a pojačala Ljiljanu Buttler koja mi je dušu milovala pjevajući na svom jeziku

sound sistem u Miniju je spektakl, utišava svaku misao koja ima tendenciju da penetrira u mozak i napravi kuršlus duši
...

odjednom, državna granica

rekoh, šta je ovo, kako već ovo

u trenutku pojma nisam imala hoću li ući u Crnu Goru ili u BiH
toliko sam bila odsutna u lociranju sebe u prostoru

ušla sam u BiH

malo poslije, eto me u Višegradu

...

kad sam već tu, idem vidjeti most
u glavi mi bijaše i Drina i Andrić i ćuprija, ali i Isovićeva “Višegrade grade”

pa sam stala uz cestu, spustila krov svog Minija i na mnoštvo decibela naložila Safeta

pjevala sam glasno i podrazumijeva se, loše
zato je, između ostalog, solo putovanje čarobno, nema nikog tko će ti reći "ajme, ovo je neslušljivo"

u nekom trenutku vidim mali parking, skrenem na njega s idejom da gledajući u most još jednom otpjevam sa Safetom

pogledam desno, kad tamo vidim harmoniku, kameru, pjevača
pa utišam svoju muziku
a oni pjevaju istu "U lijepom starom gradu Višegradu"

jel ovo moguće, pomislih
izašla sam iz auta i aplaudirala im dok me dlanovi nisu pekli

harmonikaš govori pjevaču - odma' si počeo bolje pjevat kad je ona došla

hehe, svi smo se nasmijali

krenuh dalje sa spuštenim krovom

odjednom ispred mene golemi neosvijetljeni tunel, na njemu piše Partizanski put

nelagoda i strah rastu kao u djetinjstvu na zubarskoj stolici
ne želim u ovu jezu ući bez krova, mislila sam

ali vremena i prostora za zaustavljanje nije bilo

i ništa, stisnula sam zube, nije mama pizdu rodila, kako se ono kaže

pa kreće...
jedan tunel, drugi, treći...
ta je agonija trajala dugo
neću pretjerati ako kažem da ih je bilo uzastopnih dvadeset

malo koji je osvijetljen, unutra neka nepodnošljiva tegoba

a to malo prostora pod nebom između njih nije imalo nikakvo proširenje na cesti na koje bih mogla stati i staviti zaštitu na svoju glavu

jako mi se pripiškilo, ne zbog punog mjehura, nego straha

no, sve u ẓ̌ivotu prođe, tako su i tuneli 

...

nastavila sam dalje

...

prošla sam potom kroz grad u kojem se jedan meni važan rodio

sjetila sam se neke naše interne fore, kad bi Mato nakon dvije butelje govorio "Brčko-Foča-Zenica”, pa opet pojačala muziku da utiša misli

u nekom trenutku na tabli ugledam Trebinje
sjetim se tate i kuma koji su cijeli život ponavljali "Trebinje, Trebinje, kad me vidiš..."
i odlučim - večeras ću spavati tamo!

na desetine krava i ovaca, uskih cesta i čarobnih jezera kasnije, ušla sam u grad

Cesaria Evora je zamjenila Ljiljanu Buttler, vozila sam lagano ulicama koje vidim prvi put

prožimala me milina poput one koju osjetiš kad te netko po leđima češka

ne moraš ništa znati o mjestu, energija nikad ne laže, a bila je čarobna od trenutka kad sam u grad ušla 
ugledam tablu "Vukoje vinarija/Vukoje restoran"

ne moraš biti ni matematičar da zbrojiš, dva i dva su četiri, odmah sam skrenula na taj put

dolazim pred vinariju, parkiram sa željom da popijem njihovu obožavanu malvasiju, koja mi je prethodnih dana u Sarajevu ostavila mnoge rupe u sjećanju

kad tamo...svadba!

ne, pomislim, neće mene svadba spriječiti da na izvoru kod Vukoja popijem čašu

bila sam spremna biti wedding crasher, međutim, nijedna vrata nisu bila otvorena

teška srca priznajem poraz, sjedam u auto i dolazim u neki wine bar, Bottega mu je ime

pitam konobara kako da platim parking, govori mi - ako sjedneš kod nas, mi ćemo platiti

opet su dva i dva četiri

on plaća parking, ja uživam u svojoj čaši i večeri
svako malo mi dođe sa - oči moje lijepe, treba li još nešto

rekoh, sve mi je potaman

…

za stol na dvanaest sati od mog dolazi simpatičan mladić
osmotrio je cijeli lokal iskusno, primjetila sam, pa zapalio duvan i uzeo pivo
ja sam uzela telefon da završim dnevnik današnjeg dana

pisanje mi prekine konobar koji kaže - pita gospodin za onim stolom želite li još jedno vino

naravno
i recite gospodinu da se slobodno pridruži mom stolu

trideset sekundi kasnije sjedim u Trebinju sa slikarom iz Mostara koji je živio kojekuda po Europi, a sada se u ovom gradu oporavlja od neke neuspjele ljubavi
pa đe me nađe, pomislih

razgovor je tekao lagano i nizvodno, nigdje nije zapinjalo
tako obično biva kad nema nikakvih očekivanja

tek slikaru zazvoni telefon…

moram ići, izvini, Nele, znaš Nele Karajlić, e u Trebinju je, a žena mu drži galeriju na Dorćolu
trebam dogovoriti izložbu, izvini molim te
ajde daj mi broj ili instagram

daj ti meni broj, Nebojša, rekoh

tako je i bilo

zaspala sam zadovoljna