Otočki dnevnici, Lastovo - PREISPITIVANJE

Dragi dnevniče!

Kadgod se cvrcnem i ugledam neku nepravdu, moja Nina vazda uzvikuje - tetanus, spremite tetanus, nastupa bijesnilo.
Zaista sam na nepravdu bijesna samo promilizirana.
Trijeznoj mi one uzrokuju tugu.

Pa kako sam onda jutros, trijezna kao novorođenče pošla u borbu za meduze, pitam se evo cijeli dan.

Nakon osjećaja male pobjede, nastupilo je preispitivanje.

Jesam li trebala onako postupiti?
Jesam li posramila ljude?
Pa oni su se samo htjeli kupati bez straha od meduza.
Je li trebalo spašavati meduze i time učiniti da se netko osjeća loše?
Ili samo ja mislim da se oni osjećaju loše?
Je li važnija meduza ili čovjekov osjećaj?

Možda sam stvarno trebala gledati svoja posla.

Preispitivanja sam podijelila s Nikolom.
Nisam dobila rezon s njegove strane.
Jebe se njemu.
On samo tihuje i diše svoj otočki život.

Kasnije smo došli u Jurjevu Luku.
Čarobna priroda i za mene, prilično zastrašujuća energija.
Tu je onomad bila vojarna JNA.
U obilasku tih, sada napuštenih objekata, našla sam u beton utisnuto ime i prezime, bunkere, šine kojim su vlakići dovozili oružje i jednu raspalu vojnu čizmu.

Čemu sve te pucačke vježbe, pitala sam Nikolu.
Pa ako dođe neprijatelj, da se znaju adekvatno braniti.
Meni da dođe neprijatelj, ja bih pobjegla.
To rade pičke, uzvraća Nikola.

Tom logikom, pičke su i tvoj i moj ćaća.
Obojica su obitelj odveli na sigurno kad je onomad zagustilo. 

Ja sam svom na tome zahvalna.
...