Rome alone - OSUDA U ZORU

S Dorćola do Tesle stigla sam za 15 minuta.
Taxist je nosio duks s ogromnim Givenchy natpisom, a na retrovizoru krst sa još većim Ostrogom.

Nismo ništa govorili.
Ulice su bile puste.
Svega su se dva, tri taxija šunjala cestama.
Svi u pravcu aerodroma.
Grad je spavao, na Tesli nitko.

Uhvatila sam se kako osuđujem čovjeka s maskom.
Onom koju smo za vrijeme koronike imali u svakom džepu kaputa.

Čekao je s jednom gospođom, nisam mogla zaključiti je li mu majka ili sestra, isti avion koji sam čekala i ja.

Kad su se pojavili muškarac i žena, čovjek s maskom, mršav kao grana, s velikim je naporom ustao.
Pozdravili su se.
Trideset sam kila izgubio, rekao im je.
Ima kod mene viška, dao bih ti da mogu, uzvratio je čovjek u društvu žene.

Razmjenjivali su šale.
Površinske šale koje služe da razbiju duboku tegobu.

Čovjek s maskom je bolestan.
Pročitala sam iz njihovih šala.
U Rim ide s nadom da će mu tamo bolest zaliječiti.

Ja u Rim idem sama.
S idejom da ću u samačkoj tišini dobro čuti sebe.

Ukrcavanje je počelo.
Čovjeka s maskom stavili su u invalidska kolica.
U avion je ušao prvi.

Ja sam ušla posljednja.

Sunce je izlazilo, gledala sam ga sa crvenog neba posramljena što sam osuđivala čovjeka s maskom.